2.3. Rehabilitacija

Search for:Search Button

Poglavlje 2.3.

Rehabilitacija

• Tri razine rehabilitacije
• Ovlaš-spomen specifičnosti rehabilitacije nakon moždanog udara
• Moj osobni izbor smjera rehabilitacije
• Pogled uvis

Načelno, rehabilitacija nakon svake osobne havarije treba počivati na čvrstoj odluci same te osobe da ustraje na tom putu! (Ali svakako treba uključivati i adekvatnu potporu sa strane!) Zasad recimo tek da se ona (rehabilitacija) treba provoditi na tri manje-više isprepletene razine! Prve dvije su naročito izražene u početku i zapravo univerzalno svojstvene svakoj rehabilitaciji. Treća je, vidjet ćemo, tipična za tjelesno re-osposobljavanje…

Tri razine rehabilitacije

1. (i osnovno) – rad na sebi iznutra, konsolidiranje u glavi/srcu:
   (jasno, ako je ta glava prije havarije bila prisebnom te ostala takvom i nakon nje!)
   • izbjegavanje nekritičkog povođenja za tuđim (naročito masovnim) mišljenjem;
   • razmišljanje svojom glavom i ‘izvan kalupa’;
   • stalno propitivanje vjerodostojnosti svega oko nas, naročito autoriteta i „autoriteta“ (u granicama svojih objektivnih mogućnosti, jasno);
   • čvrsta vjera prvenstveno u sebe tj. u svoje sposobnosti
     Naravno, ta vjera može biti još poduprta i vjerom kanaliziranom kroz neku religiju, bilo teističku ili svjetovnu! (pomozi si sam pa će ti i Bog/univerzum/Veliki vođa/vrhovni autoritet pomoći!)
   • otvaranje uma i srca;
   • zauzimanje (i zadržavanje) pozitivnog stava;
   • njegovanje zahvalnosti na svim razinama egzistencije;
   • stalno vježbanje (kroz primjenu!) strpljenja, (samo)discipline i empatije;
   • Ljubav prema sebi i prema drugima je preduvjet za napredovanje, rast!
     

No istodobno treba razviti (i stalno održavati) osjećaj za realnost! U redu je (čak poželjno) sanjati velike ciljeve, ali ne treba se razočarati ako se oni ne dosegnu! Ili ako ih taj osjećaj za realnost ubrzo prikaže kao nešto na čemu nema smisla inzistirati nauštrb nekih drugih mogućnosti koje se nenadano ukažu i za koje se još ne može procijeniti izvedivost.

2. iznalaženje načina da preživljenik koliko-toliko aktivno profunkcionira u najbližoj okolini
   

3. (kad govorimo o rehabilitaciji nakon tjelesne havarije, bez obzira na vrstu oštećenja) rad na sebi izvana: višegodišnja pa i doživotna tjelovježba, tesanje dosegnutoga, profinjavanje! (Ponavljam – ovisno prvenstveno o snazi volje samoga pacijenta ali i o njegovoj svijesti o objektivnim okolnostima).
   
   
   

Čim se malo ustabili ta 3. razina, sve tri spomenute komponente treba čvrsto ugraditi u svoj životni stav te ih nadalje konzistentno njegovati i shodno djelovati! Rekosmo, prva i druga razina/komponenta su uglavnom inicijalnog karaktera (tj. naglašenije su neposredno nakon havarije – kasnije ih treba samo održavati). Ovdje naročito treba naglasiti ustrajnost kod treće komponente. Čitaj: fizikalna terapija je alfa&omega tjelesne (ali itekako i mentalne) rehabilitacije!!! I to bez obzira na vrstu i gabarite pretrpljenog oštećenja. Tj. u slučaju moždanog udara – i u slučaju da je realno očekivati izvjestan motorički napredak i ukoliko je potrebno “samo” održavanje zatečenog stanja lokomotornog sustava. (Koje itekako blagotvorno utječe i na mnoge tjelesne vitalne funkcije!)

Jasno, poželjno je da takav ‘rad na sebi’ bude aktivan tj. da pacijent sam ustrajno vježba! Ipak, najčešće je potrebna i stručna pomoć fizioterapeuta, u vidu široke lepeze aktivnosti. Od savjetovanja/korigiranja preko inspiriranja/motiviranja sve do potpunog angažmana pri pasivnom vježbanju potpuno nepokretnog pacijenta. (A zbog održavanja opće kolike-tolike temeljne tjelesne sposobnosti pacijenta i njegove volje za aktivnim i dostojanstvenim životom, ma čemu on sličio)!…

U mom slučaju, prva razina rehabilitacije netom nakon preživljenja posljednjeg udara u nizu, dovela me do stare krilatice, koja je otad moja misao-vodilja: „Iz ove kože se ne može, da vidimo što se u njoj može“!!! Praktički je omogućila pojavljivanje i razvoj drugih dviju razina! Konačno, ona je i motto ovog međumrežnog kutka: o tome pročitajte više u 1a. dijelu (Misija)!

Ovlaš-spomen specifičnosti rehabilitacije nakon moždanog udara

Svaki moždani udar je slučaj za sebe, potpuno individualna priča, u manjoj ili većoj mjeri različita od ostalih sličnih slučajeva! Naravno da se taj incident ugrubo može svrstati u određenu grupu ovisno o:

• načinu oštećenja (krvarenje/ishemija),
• mjestu oštećenja (lijeva/desna polutka velikog mozga i sl.) i
• očekivanim simptomima (izvjesni stupanj klijenuti jedne strane tijela/evtl. afazija/evtl. poremećaj osobnosti – sve ovisno o rečenom mjestu i veličini oštećenja).

Međutim, svaki oporavak uključuje i mnoge dodatne varijable te je izuzetno teško predvidjeti njegov razvoj! To, dakako, vrijedi i za LIS, moguću posljedicu udara u moždano deblo.

Općenite specifičnosti rehabilitacije nakon ‘običnog’ moždanog udara (pritom mislim na udar lociran u kori velikog mozga) opisane su na mnogo jezika, u mnoštvu tiskanih publikacija i na mnogim mjestima diljem međumrežja, pa ih nema smisla ovdje navoditi. (Google je vaš vjeran vodič!)

A za opis općenitih specifičnosti rehabilitacije nakon udara u moždano deblo – nisam dovoljno kompetentan! Evtl. kao nestručni suradnik… Mogu jedino navesti (ali ne ovdje/sada) svoja osobna iskustva, uglavnom stečena improvizacijom. Ona teško da mogu služiti kao općenita pravila za sve slučajeve LIS-a, možda kao orijentir ili inspiracija za daljnju improvizaciju… Mogu i ugrubo opisati fiziološke detalje pozadine LIS-a (v. poglavlje 2.1.). To je zapravo vrlo zanimljivo područje i svakako ima mjesto u onoj planiranoj knjizi.

ALI: ono se odnosi uglavnom na tjelesnu rehabilitaciju! Drugim riječima: pokušaj povratka duhovno-tjelesnog bića znanog kao Draško Regul u stanje prije moždanih udara ali s naglaskom na tjelesnoj komponenti!… (Bilo je očito da je ona mentalno/duhovna ostala pošteđena! Štoviše – prilično je sazrela, obogaćena dragocjenim iskustvima, makar je taj proces isprva bio neugodan i vrrrlo frustrirajuć)…

Moj osobni izbor smjera rehabilitacije

Iskreno, uzevši u obzir 22-godišnju vremensku distancu i moje sve dublje povlačenje od svjetskih zbivanjatj. sve gušće filtriranje ne-toliko-važnih informacija – nisu mi poznate današnje uvriježene estimacije! No početkom 21. stoljeća LIS je bio prilična nepoznanica, ne samo u Hrvatskoj (vidi poglavlje 2.1. LIS). Tada je vrijedilo nepisano pravilo: koliko se pacijent uspije spontano (tjelesno) oporaviti u prvih godinu-dvije dana, to je to!…

U mojemu je slučaju stanje nakon prvih godinu dana LIS-a bilo svakako bolje nego neposredno nakon posljednjeg udara! Dekubitus smo sanirali; inkontinencija je poprilično dotjerana pod kontrolu; refleks gutanja mi je osjetno ojačao u odnosu na ‘nazo-gastrosondično doba’, premda bih se još često zagrcavao prilikom gutanja; kontrakturu desnog lakta smo izravnali; u velikoj se mjeri oporavila pokretljivost glave (tj. kontrola vrata), što mi je omogućilo ponovnu  uporabu napuštenog računala (bila je potrebna tek minimalna intervencija za uspostavu kontrole nad sasvim običnim osobnim računalom te uporabu standardnih ©Windows programa, bez ikakvih preinaka)!…

… No, unatoč tim očitim pozitivnim pomacima, stanje i nije bilo baš bajno! Spazmi su i dalje ostali prisutni (naročito jutrom); disanje je i dalje bilo bez ikakve svjesne kontrole, proizvesti+artikulirati neki glas i dalje je bila nemoguća misija… U kolicima nisam mogao izdržati duže od par sati i najudobnije+najspretnije mi je bilo boraviti u polusjedećem položaju u svojem bolničkom krevetu, na antidekubitalnom madracu! Naravno – ruku vezanih za ograde (da spazam opet ne privuče šake pod bradu, ali i zato da čvršće sjedim – što se kasnije pokazalo izuzetno važnim). Bilo mi je jasno da s kartama koje imam u ruci imam pred sobom četiri strateška izbora:

1. (Najlakši) – odustati od svega, predati se i nadati se da ću iznaći načina kako brzo i bez neke napete gungule skončati svoju ulogu u vječnoj drami. Već sam to jednom bio poželio, skroz rano, ležeći još na odjelu za intenzivnu njegu (ali srećom fizički nisam mogao izvesti) i – vrlo brzo se postidio… Ni sad mi se nije nimalo sviđala ta opcija.
2. Unatoč nikakvim izgledima (‘loše’ te prve 2 godine), nastaviti glavom kroz zid i slijediti put (tjelesnog) oporavka. To bi očito značilo idućih bar 20-ak godina opsjednutog intenzivnog i egocentriranog, sebiposvećenog rada koji bi silno trošio mnoge resurse i pomagače sa strane. I to sve samo s ciljem da se ova nakupina bjelančevina ustroji da bude koliko-toliko nalik tijelu Draška Regula, kojeg je pred neko vrijeme poharala serija moždanih udara. Baš i nema puno smisla, ne? Mislim – da sam bio 20 godina mlađi, neoženjen, bez djece, bez puno dvojbe bih se odlučio za taj odvojak!
3. Prigrliti dosegnutu razinu funkcionalnosti kao konačnu i dići ruke od svakog napretka! Uljuljkati se u status quo, pa dokle ide. Ipak – intuitivno sam shvaćao da je već sama činjenica da sam preživio i dogurao do stanja u kojem jesam – zapravo svojevrstan poziv. Izazov da se iznađu dotad neprepoznate sile unutar sebe i upregne ih se u stvaranje… nečega! I ta slutnja je dovela do sljedeće opcije (koju sam konačno i odabrao kao strategiju za daljnju životnu borbu):
4. Unatoč nikakvim izgledima (‘loše’ te prve 2 godine), dosegnutu razinu funkcionalnosti samo ugrubo shvatiti kao konačnu. Ali je i usavršiti koliko god se može (u duhu “iz ove kože…”) i neopterećen imperativom pretežnotjelesnog kompletnog oporavka nastaviti glavom kroz zid i slijediti put duhovnog napretka!…
   (Ovdje ne mislim na religijsku paradigmu, bilo teističku bilo ateističku, već doslovno na osobno, vlastito, kritičko istraživanje moći onoga nematerijalnoga dijela sebe koji je ostao zatočen u (cca 99%) disfunkcionalnom materijalnom dijelu. I je li taj preostali mizerni postotak dostatan za pružanje logističke potpore rečenom istraživanju kao i kakvom-takvom funkcioniranju u ‘stvarnome’ životu. Spomenute ‘dvije loše godine’ bijahu ipak i dovoljno dobre da su dale naslutiti izvedivost takvoga pothvata!)
   I pritom svakako izbjegavati gubljenje vremena+energije razmišljajući ‘što je dovelo do ovoga?’, ‘zašto je strefilo baš mene a ne onu biciklinsku pijanduru iz toplica?’ i slično!… (ili još gore: ‘što sam skrivio/la?…’) Tu smo gdje jesmo i ovdje/sad iskažimo svoju stvarnu vrijednost (možda i na nekom nama skroz novom području); Hic Rhodus, hic salta! Treba nekako plivati i pritom misliti na ono kako, inače toneš…
   
   Napomena: (ispričavam se zbog ponavljanja – namjerno je i nikad ga dovoljno) conditio sine qua non za ustrajanje na takvom putu u sličnim uvjetima jest neprekidna fizikalna terapija!!! Ne toliko intenzivna kao što bi bila u soluciji iz točke 2. (ako bi uopće bio opravdan taj pothvat), ali bar na onoj razini neophodnoj za održanje opće kolike-tolike tjelesne sposobnosti (i volje) za aktivan i dostojanstven život (ma čemu on sličio).

Pogled uvis

Dosta godina kasnije shvatio sam da su i mnogi LISci/ice u manje-više sličnom stanju uzmogli biti itekako kreativni i aktivno prisutni u ‘stvarnom životu’! (Neki i puno živahnije od mene): ova poveznica vrvi svjedočenjima! Premda sama sadrži mnoge poveznice koje više ne funkcioniraju, one koje su još OK upućuju na mnoga inspirativna mjesta**! Nadalje shvatih i da zapravo bijah privilegiran – mogao sam donekle pokretati glavu (što je značajno olakšalo uporabu računala), a mogao sam i samostalno disati (makar opako plitko i bez voljne kontrole)! Raskoš olakotnih okolnosti za djelovanje, u odnosu na npr. izvjesne borce zatečene u vrlo uznapredovalom stadiju ALS-a (amiotrofične lateralne skleroze) ili MS-a (multiple skleroze) koji/e čine zadivljujuće pothvate samo pokretima svojih očnih jabučica, ovisni o stroju što nadimlje pluća!