3.2.1. 5-7-5_hr

Search for:Search Button

Poglavlje 3.2.1.

5-7-5: Haiku/Senryū

• Haiku
• Senryū
• Duhotvorine
• LISotvorine
• Opće duhotvorine

Haiku

Vjerujem da haiku nije potrebno posebno predstavljati, pošto je to vjerojatno najrasprostranjeniji oblik japanskoga pjesništva. Lirski tekst duljine 17 slogova (onoga što su slogovi u japanskom – u ne-japanskim jezicima ta metrika nije tako čvrsta, bitno da je ukupno 17 ili manje slogova). Najčešće je podijeljen u tri stiha i prati slogovni obrazac 5-7-5, no može sve biti napisano i u jednome stihu! Pjesnik pokušava dočarati jedinstveni trenutak doživljen u dodiru s prirodom, sažimljući opće, kozmos, u konkretan komadić pojavnosti. Ili se pak saživljuje, stapa s tim komadićem, često lucidno otkrivajući (pridodajući?) čitav niz asocijacija koje potiče taj prizor. Haiku nema naslov niti rabi rimu a traži i uporabu riječi koja upućuje na godišnje doba (kigo), no ona sve češće biva izostavljena!

• Upozorenje: odveć se često svakojake kratke forme pjesništva i stihoklepstva (aforizmi, grafiti, naročito šaljive ili podrugljive nakupine stihova s rimom ili bez nje) olako etiketiraju kao “haiku”, čime se degradira tu nježnu i plemenitu vještinu! To biva uglavnom zbog nedovoljnog poznavanja te discipline. Apeliram na štioce ovih redaka da pri susretu s rečenom pojavom (ili ako se možda nađu u prilici stvoriti ju) prizovu u svijest ovaj pažnjoskret i izbjegnu pogrešno nazivanje i možebitno nepromišljeno omalovažavanje!
  
  Lijepo molim da me se ne shvati krivo! Nikako nisam protivnik humora (štoviše i sam nerijetko pribjegnem sarkazmu) niti spomenutih kratkih formi! Namjerava li se u neki kratkoformni stihovni uradak unijeti izvjesnu dozu humora (ili ju se prepozna) – to je skroz u redu, ali ga ne treba brzopleto navesti kao “haiku”! (Eventualno kao senryū, a i to samo ako zadovoljava formalne kriterije – molim, vidjeti sljedeći odlomak!)

Senryū

Potpuno isti oblik ima i senryū, tako da je na prvi pogled teško razlučiti u koji od ta dva srodna žanra neka pjesma spada, no ipak postoji fina razlika među njima. Haiku je orijentiran ka prirodi i pjesnikovom neposrednom doživljaju prirode, težeći ka objektivnosti opisa i neumiješanosti pjesnika u prizor. Senryū se više bavi pjesnikovim unutrašnjim životom, često manje ili više otvoreno, subjektivno izražavajući njegov stav prema temi pjesme. Za razliku od haiku, više je šaljiv i satiričan, često rabi sarkazam i igre riječima… (doduše, vrlo blaga šaljivost se nekad može sresti i u haiku!) Također, senryū ne rabi kigo.

Duhotvorine

Kao što sam spomenuo u 3. dijelu, moj haiku-izlet (kraći naziv za bavljenje japanskom poezijom) započeo je kao nuspojava nastojanja da opišem svoje osobno iskustvo življenja s LIS-om svojim novim prijateljima, kolegama preživljenicima moždanog udara. To je ubrzo prestalo biti puka nuspojava i postupno se pretvorilo u ozbiljnu preokupaciju artikulacijom iskustava unutar obrasca 5-7-5. U početku sam zadržavao taj vrlo osobni izraz. Osim toga, kroz cijelu haiku fazu izravan kontakt s prirodom bio mi je dosta ograničen (3. kat bez lifta). Također, prikazivani osobni odnos prema okolini bio je prilično bizaran. Kako je moje pjesničko stvaralaštvo odražavalo te okolnosti, većinu bi mojih pjesama trebalo klasificirati kao senryū! OK, ova početna senryū-sklonost kasnije se malo pomaknula prema haiku, kako se moja vještina opažanja usavršavala! Tj. inspiraciju sam počeo manje crpiti iz LIS-a, a više iz drugih segmenata stvarnog života koje sam iskusio u svom okruženju. Čak malo i iz prirode (posredno)! Ali ne zamaram se tom klasifikacijom – gledam malo dalje (ili malo bliže – ha, sve je relativno) pa ih oboje jednostavno krstim duhotvorinama! (No zbog oblične velebliskosti tih dvaju žanrova, nimalo me ne smeta kad ih netko oboje naziva ‘haiku’!) Evo nekoliko primjera: