3.3. Fotografija

Poglavlje 3.3.

Fotografija

Prvotni surogat za fotografiju

Prva asocijacija na razdoblje od moje 17. do 25. godine jest svakako glazba! Međutim, nešto ‘tiša’ ali intenzivno prisutna bila je tu još jedna strast – fotografija! Ta je zanimacija kasnije ponešto izgubila na intenzitetu a naprasno bila prekinuta udarljem što me poharalo. Kako sam nakon te havarije nastavio (i to vrlo živo – čak intenzivnije i svjesnije no prije) doživljavati svijet oko sebe, nabujao je u meni i fotografski poriv za vizualnim dočaravanjem svega doživljenoga. Zbog nagle i drastične suženosti izbora načina ekspresije, taj me poriv dogurao najprije do haiku-priče. (Haiku/senryu je, zapravo, minijaturna slika pojavnog svijeta ozrcaljena u jednom njegovom detalju. No bude oslikana riječima, pružajući štiocu priliku  da sam vizualizira taj detalj). Nešto kasnije, moje dotadašnje iskustvo s fotografijom i ono novo, s tekstovnim izrazom (poezija – konkretno: haiku/senryu, zbog svoje sažetosti) stopiše se u mojim eksperimentima s haigom. Kako se postupno, ali relativno brzo, u fokus mog bonus-života vratila fotografija (likovni izražaj uopće), tako sam isto postupno, ali relativno brzo, napustio haiku-dionicu (dakle prekinuo s rečenim ekperimentima).

Nužno digitaliziranje foto-arhive

Od mojeg foto-predživota ostala je tek nekolicina opipljivih tragova. Skriveno blâgo u vidu nekoliko kutija arhiviranih c/b negativa raznih formata, gotovih c/b fotografija te dijapozitiva u boji… No, početkom ljeta 2007. zaprijetio mu je izgon iz starog ormara u predsoblju, zbog sve osjetnijeg nedostatka životnog prostora. Učas sam odlučio svoju foto-povijest digitalizirati i arhivirati na disk/DVD, čim se više može! Na brzinu sam nabavio jedan jednostavniji A4 flatbed-scanner i poučio ukućane kako u njega slagati fotografije! (Nažalost, za transparencije tj, filmove i dijapozitive nije bio pogodan pa sam kasnije posudio još jedan…).

Nekako istodobno jedna me dobra prijateljica živo zainteresirala za izvjestan međumrežni foto-kutak – www.fotozine.org. Svidjelo  mi se tamošnje ozračje pa sam se iz radoznalosti učlanio i počeo kritički gledati na ponuđene fotke, čak ih i komentirati. Vrlo brzo sam primijetio da ni moje stare fotke nisu baš loše, pa sam tako svoje svježe digitalizirane analogne uratke (cca. 20-25 godina stare!) i ja počeo tamo objavljivati! (drnda.fotozine.org – albumi s predmetkom „retro_“ sadrže upravo te, stare fotke iz mog predživota…)

Foto-reaktivacija

Druženje se velebrzo intenziviralo i kulminiralo darivanjem dvjema foto-drndama:

Kompaktni digitalni fotoaparat upravljiv putem računala
Kompjuterski upravljivi pan-tilt stalak za kameru

To je potaklo moju foto-reaktivaciju – ponovo bijah u mogućnosti snimati nove fotke samostalno, makar i u ponešto skučenim okolnostima!…

Par mjeseci kasnije, moj je rad s tom, novom foto-drndom Gaca (prijatelj čije fotke par godina prije nemilice drndah baveći se haigom i koji me obdario rečenim foto-drndama) ovjekovječio ovako:


Prijatelju, uspori!…

Istodobno s ulaskom te vračbine u moj život (dakle u idealnom trenutku), u njega se uvukao i jedan film koji mi je zaokupio pažnju i silno utjecao na nj – Smoke. (Točnije, jedan od glavnih likova, Auggie Wren je utjecao!) U tome filmu on svakoga jutra u isto vrijeme izlazi iz svoje trafike na uglu i snimi fotografiju tog ugla/čitavog raskršća. Isto vrijeme, isto mjesto, isti kadar, bez obzira na okolnosti!… Potom uredno slaže te fotografije u albume – brdo ih je, tisuće fotografija naoko istog prizora! To je, kaže, njegov životni projekt (a on sam uopće nije fotograf)!

I zaista – na prvi pogled, površno motreći, te se slike doimaju dosadnima, toliko sličeči jedna drugoj. No, uspori li promatrač – primijetit će da se samo scena ne mijenja (zgrade, ulice…)! Da život teče i u naizgled dosadnom i neuglednom okolišu: stalno drukčije vrijeme, drugi (a i drukčiji) ljudi… Tako da je svaka slika ipak jedinstvena, koliko god bila nalik na druge! Uostalom, eto i deskriptivnog isječka iz filma:

Početak jednog divnog prijateljstva

Bijah oduševljen i pomalo naivno ponesen tom idejom. Odmah sam počeo stihijski, bez promišljanja o nekom čvršćem smislenom okviru, snimati (skoro) sve osobe što se očešaše o moj prostorno-vremenski kontinuum. Tj. zatekoše se prilikom posjete pred mojim fotićem… Tek tako – za možebitno ugodno iznenađenje jednoga dana, ako naletim na te slike pospremajući svoje uvijek prekrcano diskovlje.

Posjetitelji bi u početku uglavnom bili svjesni prisustva fotića, zbog neobičnog i lakouočivog stalka i sličnih detalja, no vrlo brzo bi ga svatko zanemario, zbog neizbježne opuštene atmosfere koja bi obavijala svako uzkrevetno druženje… (Osim toga, i koja drnda više pored jednog cyborga nije ništa neobično!) A najbolje tek dolazi: na mom ekranu se, naravno, prikazuje prozor za upravljanje fotićem. Do njega je još i prozor za upravljanje pan-tilt stalkom. I premda to sve djeluje kao neka jako sofisticirana kontrolna ploča koja omogućuje preciznost kadriranja, prilikom portretiranja posjetitelja ja to činim podosta otprilično!

Dok nastojim pogoditi onaj gumb za okidanje, gotovo uopće ne vidim što se događa u ‘tražilu’! Oči su mi fiksirane na taj gumb ili na gumbe za upravljanje stalkom. Nadalje, ne želim biti nepristojan pa usred razgovora buljiti u ekran umjesto sugovornicima gledati u oči! Pa su ti moji kadriračko-okidački izleti vrlo kratki i diskretni. Temeljeni su na perifernom vidu, koji je svjestan tek glavnih obrisa buduće fotografije. Dodajmo tome i određeni vremenski razmak između klikanja gumba za okidanje i stvarnog otvaranja zatvarača! Postaje jasno da pokretne scene fotkam ustvari naslijepo, što je dobro jer mi jača anticipaciju+intuiciju, toliko mi važne u svakodnevnom funkcioniranju!

Usustavljenje tog divnog prijateljstva

Spomenuto razvrstavanje mojih prastarih fotki prilikom stavljanja na fotozine.org ponukalo me da ipak usustavim i te novonastale spontane portrete, pa je tako nastao moj prvi konceptualni projekt ‘Uzkrevetne 3D tangente‘!…  On, dakle, nije bio unaprijed smišljen, već se razvio tako – u hodu. Možete ga u cijelosti razgledati u Poglavlju 4.1.1. i u FAA-kolekcijama, te na fotozine.org (djelomice). Doživio je nekoliko proširenja, organiziranih u nekoliko serija – kratak pregled prvotne serije sažet je u ovom slideshowu:

Istodobno je nastao još jedan čvrsto organiziran projekt -‘Time out‘. Njegova je tema bliska ‘Uzkrevetnim 3D tangentama’, no tu se radi o buketima cvijeća koje su mi ti posjetioci donijeli – produžetku njihovih dobrih vibri! (Glavna svrha tog cvijeća nije da služe kao foto-modeli)
Opet razgledljivo djelomice na fotozine.org te u potpunosti u Poglavlju 4.1.2., i u 2 FAA-kolekcije!… Ovaj je projekt također dograđivan i sadrži dvije serije – kratak pregled prvotne serije sažet je u ovom slideshowu:

Fotografije koje obuhvaćaju gorespomenuti projekti imaju jednu upečatljivo vidnu zajedničku značajku: sve su snimljene s istoga mjesta, baš kao u slučaju Auggiea Wrena! Ipak, dok sam još obitavao u Šrapčevoj (i mnogi pomagači bili pri ruci i, još važnije – bili slobodni) u više smo navrata selili foto-drndu po krugu promjera cca. 4 m oko mog računala (diktirano duljinom USB-kabela). Fotografije nastale u takvim prigodama čine poseban projektić, prikazan u fotozinskom albumu meta_my room with some views, kao i u FAA-kolekciji Brave Outer World.

Nakon što preselismo u Novi Jelkovec, foto-drnda je, sticajem okolnosti, ponovo zauzela svoje staro stalno mjesto na ormariću lijevo pored mog kreveta, snimajući zbivanja s desne njegove strane. Tako su i neki projekti dobili nastavke: ‘Timeout 2‘, i ‘Uzkrevetne 3D tangente 1, 2, 3, 4‘ (potonji i dalje rabe isti naslonjač za prihvat posjetitelja!)

Uz te projekte nastao je još jedan novi, autohtoni novojelkovački i vjerojatno egzotičniji i privlačniji od prethodnih, pa ga i predstavljam posebno, s ponešto detaljnijim opisom u Poglavlju 3.3.1. Caverna magica.